Pedagoški zahtjevna lekcija za sve buduće katastrofe

Ploče se pomiču, klima se mijenja, oceani se griju i hlade, a vrste dolaze i odlaze. Tematski slojevi katastrofe poput uništavanja biološke raznolikosti, tehnološkog napretka koji prema nekima dovodi do samouništenja, prelazak iz tradicijskog u industrijsko društvo, iz sigurnog okrilja prirodnih znanosti od devedesetih godina prošlog stoljeća u suvremenosti se prelijevaju u umjetnička istraživanja i nove žanrove. Rodonačelnik gorućeg okoliša u književnosti, pisac znanstvene fantastike James Graham Ballard u Potopljenom svijetu (1962) ukazao je na mogućnost obrnute evolucije bez posvemašnje sumornosti ili razočaranosti zbiljom. Mediji, s druge strane, usmjereni stalnom generiranju straha kod čitatelja uz redovite izdvojene suplemente poput Climate Forward u New York Timesu katastrofično bombardiranju izumiranjem, gladi, sušama, nemogućnosti života na Zemlji zbog stalnog zagrijavanja.

Pedagoški zahtjevna predstava na žalost ne nudi previše izvan projektne zadanosti / Snimio JURICA DROBNJAK

Osamljeni su glasovi o mračnoj strani održivosti, primjenjivoj uglavnom u bogatijim državama. Srećom u uredničkom izboru Mire Vočinkić i dostupnim dokumentarcima na HTV-u mogli smo uočiti razmjere kapitalizma koji je uništio nutritivne vrijednosti hrane koju jedemo, ali i čuti o malverzacijama u mesoprerađivačkoj industriji i recikliranju plastike. Afrika je postala eksperimentalni kontinent za različite i neprovjerene genske metode sprečavanja malarije, dok se u Poljskoj mnogo prije ukrajinske krize javio problem s grijanjem na ugljen i njegovim štetnim posljedicama za ljudsko zdravlje. Papirne slamke, ostavljanje minimalnog karbonskog otiska, povlačenje plastike proizvodnjom njezinih još većih količine, jedna su od dimnih zavjesa u dobu gdje je svaka vrijednost prije svega unovčiva. Pokušaj kazališta da reagira na globalnu kriznu situaciju najviše odjekuju u režijama Katie Mitchell. Pokrenula je s Jéromom Belom u švicarskoj Lausanni Održivo kazalište? Nakon razgovora sa znanstvenikom Stephenom Emmottom od 2012. više ne leti avionom. Premijere izvan Velike Britanije uglavnom režira preko Zooma.

Jedna od takvih jest i ekofeministička monodrama mlade američke spisateljice Mirande Rose Hall, nominirane za nagradu Susan Smith Blackburn (2021). Predstava za žive u doba izumiranja nakon skromnih početaka u Montrealu igrat će zbog preuzimanja prava u deset europskih kazališta. Svaki će redatelj imati zadane koordinate, ali i slobodu da prilagodi predložak i koncepciju. Drama Rose Hall prikladan je projektni izbor jer u radu nerijetko propituje status društvene margine. Bila ona queer kao u debitantskoj Točke zapleta u našem seksualnom razvoju (The Plot Points in Our Sexual Development) ili geografski dislocirana kao u drami Oni dobri (The Kind Ones). HNK u Zagrebu kao dio STAGES-a koji podupire Europska komisija hrvatsku inačicu prepušta redateljici Anici Tomić. Ona će glas kazalište djelatnice u izvorniku zamijeniti dječjim glasovima Eve Markulin i Naomi Temitope Okoli po uzoru na aktivizam Grete Thunberg. Na samu ulazu u Peti kupe, klupski prostor nedaleko Lisinskog, djevojčica se Eva predstavlja. Ima trinaest godina i ide u Osnovnu školu Ivana Gundulića. Ubrzo poziva četvoricu dječaka koji će proizvoditi električnu energiju potrebnu za predstavu (Macmillianova Pluća na 13. Festivalu svjetskog kazališta u režiji Katie Mitchell imala su vrlo sličnu koncepciju.) Izgovara kako ne voli baš znanost, ali čitala je Šesto izumiranje novinarke Elizabeth Kolbert. Sve njezine priče vrtjet će se oko zapažanja u knjizi i stalne prisutnosti smrti. Ima i panične napadaje kad razmišlja o okolišu. Odrasle boljke postaju nelagodne dječje. U maniri TED Talka ili nadobudna sata biologije zahtijeva od gledatelja sudjelovanje – titranje poput čestica, prisjećanje na osobnu vezu s prirodom. U dijelu s Naomi upućuje na manje ili više ugrožene vrste (ilustrirane dječjom rukom). Ona je odrasla po odjeći (kostimi Doris Kristić) i retorici (dotiče se čak i bijele supremacije). Humor je stidljiv. Završne poruke prije zajedničke pjesme su tople: „Želimo slaviti moje i vaše drvo, i maloga smeđeg šišmiša.“

Pedagoški zahtjevna predstava (Anica Tomić, Grozdana Laić Horvat i Iva Milley) kao i dramaturška prilagodba Jelene Kovačić nažalost ne nude mnogo izvan projektne zadanosti i tvrdoglave didaktičnosti. U forsiranju tekstova koji neumorno potiču na razmišljanje i stalno upozoravaju na beskonačne katastrofe polagano, bez obzira na ljepljive i teške ljetne noći, gubimo umjetnost, koja bi prije svega trebala biti prostor dijaloga, a ne još jedna lekcija. Uz biljni i životinjski svijet nestaje u kazalištu i onaj unutrašnji, nužan da bismo nakon svega udahnuli i nekako podnijeli svakodnevicu.